Jezik vs dijalekt: Koja je razlika?

„Jezik je dijalekt sa vojskom i mornaricom.“ — Lingvist Max Weinreich

Naravno da znate šta je jezik, ali možda ste malo zbunjeni time kako se jezik razlikuje od dijalekta.

Pa, osnovna ideja je da se jezik odnosi na sistem komunikacije sa sopstvenom jedinstvenom gramatikom i vokabularom, koji se često prepoznaje kao poseban kulturni ili nacionalni identitet; dok je dijalekt varijanta jezika koja se govori u određenom regionu ili od strane određene društvene grupe, a razlikuje se prvenstveno u izgovoru, vokabularu i gramatici, ali je i dalje uzajamno razumljiv (razumljiv) sa dominantnim jezikom koji se govori u tom području.

U redu, s tim rečenim, čitajte dalje o tri glavne razlike između jezika i dijalekta, a takođe naučite kako se dijalekt razlikuje od akcenta.

Glavne razlike između jezika i dijalekata

Reći ću vam iskreno: iako smo gore definirali razlike, ne postoji dogovorena definicija između jezika i dijalekta. Oba su sistema komunikacije koje koriste izvorni govornici i svaki se može smatrati potpunim jezikom.

Privlačno je skočiti na jasne poređenja, ali u lingvistici neki koncepti nisu tako jednostavni kao što želimo da budu.

1. Jezici imaju državu, dok su dijalekti regionalni

"Jezik" je definiran od strane Merriam-Webster-a kao "riječi, njihov izgovor i metode njihovog kombinovanja koje koristi i razumije zajednica."

"Dijalekt" sa druge strane je definiran kao "regionalna varijanta jezika koja se razlikuje po osobinama vokabulara, gramatike i izgovora."

Možda ste primijetili da između ovih definicija nema puno razlike. Ali uvijek se ističe da su jezici nacionalni, dok se za dijalekte kaže da su regionalni i da ih često govori manji broj ljudi.

Svaka država ima barem jedan službeni jezik koji se koristi u službenim dokumentima i državnim aktivnostima.

Dok se većina ljudi tu zaustavi, mi možemo ići malo dublje — to jest, možemo biti lingvistički precizniji.

Dijalekt postaje jezik dekretom ili deklaracijom — država daje poseban status govornom sistemu kao službenom jeziku. Drugim riječima, jezik se smatra jezikom zato što ga je država priznala.

Na primjer, kada su Filipini birali jedan od svojih osam glavnih dijalekata da bude službeni jezik, nije bila slučajnost što je tagalog (filipino) pobijedio.

Iako većina zemlje u to vrijeme jedva da je govorila tagalog/filipino, to nije spriječilo čelnike zemlje u glavnom gradu, koji su tečno govorili tagalog, da ga usvoje kao nacionalni jezik.

Budući da su jezici tehnički dijalekti, postoje mnoge situacije u kojima se ljudi koji govore različite jezike mogu savršeno razumjeti.

Uzmite za primjer uzajamnu razumljivost službenih jezika Danske, Švedske i Norveške. Evo standardne postavke priče:

Šala: Danac, Šveđanin i Norvežanin uđu u bar...

Poenta: I oni normalno razgovaraju

Istina je. Većina Skandinavaca može razgovarati jedni s drugima bez upotrebe prevodilaca!

Službeno, oni govore tri različita jezika (danski, švedski i norveški), ali se može tvrditi da oni zapravo koriste tri srodna dijalekta koji vjerovatno potiču od zajedničkog matičnog jezika.

2. Jezici imaju standardne pisane oblike, dok su dijalekti uglavnom usmeni

Jezici često imaju standardna gramatička pravila i obilje literature. Oni postoje ne samo kao usmena predaja već i kao pisani zapisi.

Dijalekti, s druge strane, obično se više govore nego pišu. Ako se i pišu, to obično nije u službenim ili nacionalnim dokumentima.

Iako je postojanje već dostupne literature svakako kriterij za izbor "službenog jezika", to takođe funkcioniše i obrnuto.

Proglasiti dijalekt službenim jezikom je samoodrživo, jer podstiče pisce da stvaraju djela na tom jeziku. Budući da je država odobrila određeni jezik kao službeni, svi njeni službeni poslovi biće pisani na njemu.

To stvara efekat grudve snijega, tako da se sve više literature gradi na tom jeziku, dodatno ga jačajući.

3. Jezici su kvalitativno drugačiji od dijalekata

Mnogi tvrde da su jezici samo po sebi elegantniji ili sofisticiraniji od dijalekata.

Ali ako ovu sofisticiranost sudite po razvijenoj težini ili složenosti jezika, onda bi arči — dijalekt koji se govori u planinskom regionu Rusije — učinio vaš domaći iz francuskog dječijom igrom.

Arči ima veliki broj fonema (zvukova) i toliko mnogo konjugacijskih oblika da jedan glagol može proizvesti oko 1.502.839 oblika.

Ako, s druge strane, želite tvrditi da elegancija jezika leži u njegovoj jednostavnosti, onda bi vam bilo teško braniti usvajanje teških jezika poput mandarinskog kineskog, mađarskog ili tajlandskog za svakodnevnu upotrebu.

Na primjer, kineski ima preko 50.000 znakova. Takođe je tonski jezik. To znači da jedan slog poput "ma", zavisno od toga kako ga izgovorite, može značiti "majka", "konj" ili nešto sasvim drugo.

Dakle, ko zaista može reći šta čini lijep jezik? I ne zaboravimo da postoje dijalekti koji su jednako vrijedni kao i službeno priznati jezici.

Koja je razlika između dijalekta i akcenta?

Dok smo već kod toga, možda biste željeli znati razliku između dijalekta i akcenta. Mnogi ih brkaju i često koriste naizmjenično. Dobra vijest je da je razlika ovdje mnogo jasnija:

Akcenat je podskup dijalekta.

Dok dijalekti pokrivaju sve aspekte jezika — gramatiku, vokabular i izgovor — akcenat se bavi samo trećim dijelom.

Prema Merriam-Webster rječniku, akcenat je "način govora tipičan za određenu grupu ljudi, a posebno za urođenike ili stanovnike regije."

Akcenti su zanimljivi za proučavanje jer organizuju govornike u njihove odgovarajuće geografije. Riječi i rečenice koje izgledaju isto mogu zvučati vrlo drugačije kada ih izgovore ljudi iz dvije različite regije.

Samo sa engleskim već imate toliko mnogo akcenata. Amerikanac, na primjer, jedva da razumije Škota, iako govore isti jezik.

Svaki od njih zauzvrat ima svoje regionalne varijante. Američki akcenti, na primjer, su Deep Southern, Teksaški, Njujorški, Bostonski, Kalifornijski i mnogi drugi.

Zanimljivo je da većina govornika tvrdi da je njihov akcenat "ispravan" način izgovora riječi. Takvi smo mi ljudi.

Iako nečiji akcenat može imati određene društvene, ekonomske ili geopolitičke posljedice, svi akcenti su jednaki. I svako ima akcenat. I svi zvuče lijepo.

Možete dobiti puno konteksta i čuti različite akcente gledajući medije koje proizvode izvorni govornici. Jedan od sjajnih načina za ovo je korištenje jezičkog programa poput Lingflix-a.

Ako ste zainteresovani da dublje zaronite u tematiku jezika nasuprot dijalekta, razmislite o slušanju ovog informativnog TED govora:

Dakle, sada znamo: nema crno-bijele razlike između jezika i dijalekata, a akcenat je zapravo podskup dijalekta.

Sada ste opremljeni da objasnite razliku ljudima koji su još u mraku — a možda čak i da se pridružite diskusijama iskusnih lingvista!